Ukupan električni naboj mozga iznosi 30 do 40 W što je za usporedbu dovoljno za upaliti malu žarulju. Bilježena električna aktivnost mozga proizvedena je kao nusprodukt rada korteksa, talamusa i moždanog debla (Chapin, Russell-Chapin, 2014). Korteks mozga sadrži 97% od ukupnih 100 milijardi neurona i glavni je izvor električne aktivnosti mjerene tijekom neurofeedback treninga.

Elektrode na površini glave koje mjere signal, izrađene su od metala koji pokazuju dovoljno veliku osjetljivost (provodljivost) na te signale relativno male jakosti. Zbog činjenica da je čovjekovo tijelo izgrađeno velikom većinom od vode koja je dobar prijenosnik električne energije, na površini glave doći će do bilježenja signala iz drugih dijelova tijela kao što su treptaj oka, rad srca, ton glasa, udarac rukama i slično. Iako je nemoguće izbjeći postojanje tih signala koji u nekom mjeri mogu onečistiti EEG signal važno je zapamtiti da je EEG signal zapravo nusprodukt normalnog rada moždanih stanica koji putuje prijeko prijenosnika slane vode organizmom putem pasivnog toka električne energije (Collura, 2014).

 Ako se pojave željene frekvencije ili osoba zadržava određenu razinu pozornosti, njen uspjeh u igri će biti veći što je moždanim strukturama potkrepljujući faktor da ponavljaju ciljana stanja u kojima su bili nagrađivani. Mehanizam koji stoji iza ove vrste učenja jest već ranije spominjano operantno uvjetovanje (Hammond, 2006). Za razliku od operantnog uvjetovanja u situacijama kada organizam ima svjesnost o odgovorima koje daje i koji dovode do nagrade, s neurofeedbackom odgovor je osjetljiv i kompliciran događaj u kojem dolazi do psihofizioloških promjena na koje osoba ima malo ili ništa utjecaja i iskustva. Dosljednost u nagrađivanju naposljetku rezultira u potkrepljenju koje pojačava budući odgovor i vjerojatnost pojave budućeg odgovora. To je glavna razlika između tradicionalnog operantnog uvjetovanja i zašto vjerodostojna metodologija, jasna i smislena nagrađivanja, primjerena priprema korisnika i odgovarajuća klinička znanja u primjeni neurofeedbacka postaju nezaobilazan faktor (Sterman i Egner, 2006). Zahvaljujući moždanoj plastičnosti, dolazi do promjena i učvršćivanja sinaptičkih veza. U početku su efekti terapije kratkotrajni i teže opažljivi, ali s vremenom razlike postaju jasnije. S konstantnim feedbackom i vježbanjem, zdraviji uzorci moždanih valova mogu se učiti ili biti ponovno naučeni (Hammond, 2006). Isti autor uspoređuje neurofeedback kao proces vježbanja ili fizikalne terapije, ali s mozgom i moždanim valovima, ciljajući na pojačanje kognitivne fleksibilnosti i kontrole. Neurofeedback trening podrazumijeva postavljanje senzora odnosna elektroda na površinu glave i to na mjesta određena s obzirom na cilj treninga (Yucha i Gilbert, 2004). Uobičajeno, broj senzora varira od 3 do 6. Za uspješan trening potrebne su seanse u trajanju od 20-40 minuta, dva ili više puta tjedno. Isto tako, neurofeedback je vrlo uspješna komplementarna terapija (Yucha i Gilbert, 2004).

Od kud dolazi do disregulacije moždanih valova?

Pošto je neurofeedback trening samoregulacije kortikalne aktivnosti, važno je navesti izvore disregulacije prisutnih kod mnogih poremećaja. Neki od elemenata koji mogu dovesti do disregulacije su genetički čimbenici, problemi u prenatalnom razvoju, toksini, komplikacije pri porodu, bolesti i visoka tjelesna temperatura, poremećaji hranjenja, okruženje u kojem dolazi do emocionalnih nestabilnosti, traumatska ozljeda mozga i moždana krvarenja, stres i stresna okolina, medikamenti, zloupotreba lijekova i ovisnosti, kronična bol, epilepsija te starenje (Chapin, Russell-Chapin, 2014).

Počeci primjene neurofeedbacka u kliničke svrhe

Američki znanstvenik po imenu Barry Sterman radio je istraživanje vezano u cikluse spavanja kod mačaka pa im je u te svrhe snimao EEG. Naravno, hranio je te mačke pa je počeo primjećivati da se javlja jedan specifičan ritam u obrascima njihovih moždanih valova neposredno prije nego što bi dobile hranu. Stoga je odlučio dati im hranu svaki puta kada bi mačke proizvele taj ritam, odnosno dao bi im nagradu. Primijetio je da su mačke sve češće proizvodile taj ritam i da je on bio sve jači i jači.

Neposredno nakon toga, NASA ga je pozvala da dođe testirati jedno raketno gorivo koje je izazivalo epilepsiju kod astronauta. On je ponio i svoje mačke i izlagao ih tom raketnom gorivu kako bi odredio koliko dugo mogu biti izložene prije nego dobiju napad. Primijetio je da neke mačke puno dulje odolijevaju napadima i kao da gorivo slabije utječe na njih. Kada je provjerio u svojim protokolima zaključio je da su to mačke koje je nagrađivao za onaj specifični ritam. One su bile puno otpornije na gorivo i dugo je trebalo da dobiju epileptične napade. I baš u to vrijeme njegova bliska suradnica (koja je bolovala od epilepsije) trebala je izgubiti vozačku dozvolu jer je imala nekoliko grand mal napada za vrijeme vožnje. Ona je željela da i njoj trenira taj specifični ritam, jer ako mogu mačke, zašto ne bi mogli i ljudi. I zaista su bili uspješni, njegova suradnica uspjela je smanjiti svoje napade (do toga da ih gotovo nije niti imala) i zadržala je vozačku dozvolu. Kasnije su o tome i napisali znanstveni rad, a Sterman je taj ritam nazvao SMR. Ovaj akronim znači senzomotorni ritam. Nazvao ga je tako jer se javlja samo na centralnom senzomotornom području korteksa, sinkroniziran je i srednje brzine. On je i dalje nastavio svoj rad na području epilepsije, dok su se drugi istraživači uključili u istraživanje ostalih mogućnosti novootkrivene metode. Tako su Joel Lubar i Vincent Monastra krenuli istraživati utjecaj neurofeedbacka kod djece sa poremećajem pažnje i hiperaktivnosti (ADHD).

ADHD/ADD i neurofeedback
Veliki broj znanstvenih istraživanja bavio je se proučavanjem QEEG-a i pronalaženjem specifičnim poveznica za određene poremećaje. Istraživanja su pokazala da kod djece koje imaju poteškoće s pozornošću i hiperaktivnosti (ADD/ADHD) postoji više sporih (theta) i manje brzih (beta) moždanih valova u frontalnim i središnjim regijama mozga (Mann, Lubar, Zimmerman, Miller & Muenchen, 1992., A. Barabasz, Crawford & M. Barabasz, 1993.). Zahvaljujući takvim je podatcima određen neurofeedback protokol za smanjenje ovih simptoma. Njima je cilj ima povećanje unutrašnje stimulacije mozga, kako bi se smanjila potreba za traženjem stimulacije izvana, što je glavna karakteristika ovih poteškoća.
Neka od najznačajnih istraživanja možete pročitati na sljedećim poveznicama (linkovima):

Autizam i neurofeedback